Metarmofoze mora

Problemi dijela suvremenog manirizma prikazuju se, zapravo kao problemi teksturološkog slikarstva (teksture mora). Kada sam, prije devet godina, vidio seriju Kulišovih valova, mogao sam zamijetiti da je svaki val bio – u fenomenološkom smislu – pobjeđivanje teksture, žestoko subjektiviziranje slikovne površine. Možda se, u taj čas, moglo – pa i trebalo – govoriti o romantičnosti vala, to jest: o romantičnoj naravi slikarevoj: jer ono što se ističe (kao val usuprot mirnoj površini) jest i ono što se opire nivelaciji, pripitomljavanju, uopćavanju. No, u proteklom se razdoblju, dogodio rat (s kratkotrajnim otvaranjem nove knjige sadržaja) i, ponovo, mir, (s povratkom moru, vodi, otocima). Ono što je, u romantično-burevjesničkom trenutku predraća, formulirano kao žestoka gesta Ega – sada se, nakon tereta novih iskustava, taloži kao refleksija, štoviše: kao refleksija o refleksima: u Kutini, na Neretvi, pa oko pustinjačkih Kornata i drugdje, mahom u Dalmaciji. Oko koje bdije nad (mirnim) vodama predstavlja se kao oko sjajnih, apstrahirajućih impresija; monetovski sabrano, fascinantno po „ulovu. Pa i novi ciklus marina pripada, generalno, tome tematološkom krugu. Znatiželja se Kuliševa, međutim, ne gasi, a njegovo oko pred motivom ne drijema pa taj vrsni manirist nije i ne pretvara se u manirista modernizma – što je, inače, opće mjesto naše moderne – nego obogaćuje, mijenja razgrađuje i varira svoj likovni jezik u onim njegovim segmentima koji ne dovode u pitanje mogućnost identifikacije autora, a u zamjenjivim svojim dijelovima bilježe priliv novih ideja ili, rukopisnom terminologijom, novih grafema. U refleksijama koje, na svojoj splitskoj izložbi sada pokazuje, pojavljuju se sinkrono, kao na palimpsestima, tragovi više teksture, jednih preko drugih u – prividno – simultanim nizovima – rasterima preko rastera, mreža preko mreža – koji njegov doživljaj mora čini kompleksnijim, sveobuhvatnijim, višeslojnim odnosno, koji takvu polivalentnu sliku projiciraju i u oko promatrača.

U biti, pozivam se opet na palimpsest, riječ je o strugaču, o majstoru koji piše i briše istodobno, uspostavlja i razgrađuje, koji se više ne uspoređuje ni s kim pojedinačno, nego radi kao Vrijeme.

Igor Zidić
(Ljeto 2000.)

Pogledajte objavu